I will survive...
07.05.2006., nedjelja
moje peto i posljednje svjedočanstvo: MOJ ŽIVOT
.............  Dakle, kao što sam napisala u naslovu posta ovo će biti moje zadnje svjedočanstvo..jednostavno više nemam volje za ničim, pa tako ni za životom. Već sam navela da bolujem od depresije i ona je kriva za ovaj moj osječaj. Dakle, moj život...pa šta uopće reći o mom životu? Dalo bi se tu pisati o mnogo stvari..život je opširna tema.. Imam 17 godina, mislim da sam zrelija od večine svojih vršnjaka i prošla sam dosta toga. Meni zabavu ne predstavlja svakodnevno opijanje ili opijanje samo vikendom.. nevidim zabavu u tome da sam svaki vikend sa drugim dečkom..zbog svega toga sam bila mnogo puta osuđena i odbačena od društva.. Koje sada uopće i ne mogu nazvati MOJIM društvom. Mogu bez problema i ustučavanja reći da večina njih ne zna ništa o meni, ali apsolutno NIŠTA! Znaju ono što su im razne tračerice pričale i to su laži sve.. ali prestala sam se uopće i truditi nekome nešto objašnjavati jer onaj tko me želi saslušati naći će već naćin da ćuje moju stranu priče, a onaj tko ne, onaj koji vjeruje zlobnim tračevia pa nek' vjeruje i dalje.. Zaboli me kurac za takve osobe..i za tračeve. Tračeva će uvijek biti, a te osobe koje idu pričati laži o nekome ili npr. o meni u ovom slučaju su ili ljubomorne, ili glupe ili jednostavno im je toliko dosadno u životu da moraju tračati druge ljude..  I odavno sam ja njih sve odjebala i sa užitkom ću ih opet odjebati jer meni u životu ne trebaju takve osobe. Drugačija sam od drugih..po razmišljaju,stavovima, odjevanju... Zašto me ljudi osuđuju zbog toga što ja jesam? Rekla sam već da sam previše toga prošla u životu, od smrti voljenih osoba do pada na samo dno..i jebe mi se za to što će netko misliti o meni. Ja zam da sam kao osoba vrijednija od svih njih koji smisao života vide samo u opijanju i kurvanju okolo. Izdržala sam smrt voljenih osoba, pušila sam i uspjela sam nakon 2 godine prestati pušiti, opijala sam se zbog dečkiju, shvatila sam da oni toga nisu uopće vrijedni..nimalo..prošla sam život na svoj način.. bila sam član lošeg društva, društva koje je pozivalo duhove, pa čak i sotonu i ne žalim zbog ničega. Ne smatram se sotonisticom jer ja sotonu neštujem, ali vjerujem u njega isto kao što vjerujem u Boga i zaboli me kurac što će me drugi blijedo gledati kada izjavim da vjerujem u sotonu. Ja to ponosno mogu reći pred cijelim svijetom i dalje me zaboli kurac što će drugi reći za to. Osječajna sam, sve lako primam k srcu, svaka gruba riječ mene može povrijediti, ali samo od onih osoba od kojih se to nisam nadala.. A od osoba z koje znam da su budale i kreteni me uopće više ne brine što će reći o meni itd..Ja svoje znam, ja svoj život živim i idem dalje.. Na dna sam opet, ali idem dalje. Borim se protiv same sebe, život mi je sjeban, ja ga možda i sama sjebam ponekad ali ne žalim zbog ničega. Sve što sam učinila u svom životu učinila sam svijesno i ne žalim zbog toga. Ne žalim ni zbog mog zadnjeg pijanstva kada sam pala nasred diska jer nisam mogla stojati, ne žalim i nije me sramota jer to sam ja! Ja sam takva kakva jesam, tko me hoće prihvatiti, prihvatit ću i ja njega, tko neće, MA ZABOLI ME KURAC ZA NJEGA/NJU!!!! Ja sam takva kakva jesam, prošla sam mnogo sranja u životu, proći ću ih i još ali opet si uvije kažem I WILL SURVIVE! |
05.05.2006., petak
moje četvrto svjedočanstvo: DRUŠTVO
..................  U ovom postu sam odlučila pisati o društvu i prijateljima koji ti zapravo i nisu. Društvo.... ono toliko jako može utjecati na nas, pa ćak do te granice da počnemo mjenjati zbog društva sebe izvana, a na kraju i sebe iznutra. Dali je društvo vrijedno toga? Zašto društvo toliko jako utječe na nas? Kada sam na mom drugom blogu pisala o anoreksiji i bulimiji napisala sam da velik utjecaj na to ima društvo.. Zašto? Pa upravo zato jer je upravu društvo to koje će te početi prvo vrijeđati, podcjenjivati te itd. I na kraju, dali možemo takve osobe nazvati prijateljima? Neravno da nemožemo! Ali ipak bez društva ne možemo živjeti, ono je dio našeg života, samo je stvar u tome da trebamo naći ono društvo koje nam odgovara i u ćijoj blizuni uživamo i osječamo se slobodnima i gdje možemo biti ono što mi zapravo jesmo, a ne ono što bi drugi htjeli da mi budemo. Ja sam nekoliko puta upala u takvo društvo koje je očekivalo da se ja promjenim zbog njih, da se ja sad zog njih počnem odjevati kao neka šminkerica što ja nisam, da zbog njih promjenim neke svoje stavove itd... Nisam to htjela učiniti i uvijek sam svima sve govorila u lice šta sam mislila tj. govorila sam istinu. Zato možda sada imam nekoliko dobrih poznanika i jendu prijateljicu. E sad, sigurno ste već zapazili (tko me duže vrijeme poznaje) da ćesto pišem tu riječ poznanik za nekog koga dosta dugo znam. Pa ovako, ja prijatelja smatram onu osobu s kojom mogu o svemu popričati, pred kojom mogu biti ono što jesam i za koju znam da me neće ismijati zbog toga što ja jesam. Sa ostalima mogu biti super i sve ali opet smatram da svi mi možemo imati samo jednog pravog prijatelja u životu koji će znati baš sve o nama...i iz tog razloga ostale ljude nazivam poznanicima. Nego da se ja vratim na temu.. dakle društvo... naravno, to ima i svoje dobre strane (društvo). Ali opet sve ovisi kakvo je društvo... Ima jako mnogo kriterija po kojima mi gledamo dali nekoga možemo svrstati u svoje društvo ili ne. U svakom slučaju, da ne duljim, moramo samo paziti da ne upadnemo u tzv. loše društvo jer takvo društvo nikome neće donjeti apsolutno ništa dobro, nego samo loše. Ja sam bila u takvom društvu i vjerujte mi sda sam jako sretna što više nisam. danas, kada prolazim pokraj tih osoba samo se nasmješim, dignem glavu i produžim dalje...I koliko god da me drugi vrijeđaju, ogovaraju, mrze, podjcjenjuju i ismijavaju zbog toga što ja jesam ja se tješim da ima osoba koje su uz mene i koje me shvačaju... i znam... I WILL SURIVE! |
01.05.2006., ponedjeljak
moje treće svjedočanstvo: DEPRESIJA
.................  Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u srcu melankoličnog čovjeka! Robert Burton Anatomy of Melancholy, 1621. Eto..kako i sama adresa glasi depresivna.. znači već ona vam daje naslutiti da bolujem od depresije. Ne, ne izmišljam, depresiju su mi liječnici dijagnosticirali... E sad...malo mi je glupo pisati o depresiji zato što sam o tome već pisala na drugom blogu, ali eto.. iznjet ću svoje iskustvo.. Dakle, moja depresija.. Zašto je to sve počelo? Zašto sam oboljela od depresije? Pa prije svega, to sam povukla još od Domovinskog rata 1991. godine.. iako sam onda imala tek 2 godine, liječnici tvrde da sam mogla jer ipak imala sam dovojno da kao dijete budem svijesna što se oko mene događa. Zatim, škola... nije da ju ne volim, nije da ne volim učiti, čitati knjige ali jednostavno... upisala sam školu koja me ne zanima.. tj. zanimanje koje me ne zanima.. idem u drugi razred ekonomske škole, smjer ekonomist. Zašto sam upisala baš tu školu? Pa zato jer u Vukovaru baš i nema neki veliki izbor srednjih školi, a u gimnaziju nisam htjela ići. Profesori su grozni, ono, nije me bilo cijeli mjesec u školi jer sam bila u bolnici i odma ćim sam se vratila oni me digli odgovarat i ja nakupila 10 jedinica...to je djelomično utjecalo na mene.. sada mi je svejedno za školu.. samo mi je važno da ne padnem iz nijednog predmeta i ja sam sretna. Dalje, tu su i moji obiteljski problemi.. Moj otac je kako sam već navela u svojem prvom svjedočanstvu, ubijen u ratu..moja stara sada živi sa drugim čovjekom, stalo se svađaju ona i baka i... obo prvi put pišem na blog.. Dalje, tu su i tzv. "prijatelji"...koji su me ostavili kada mi je bilo najteže.. dvolične osobe.. mrzim takve ljude.. I mogla bih sada nabrajati još mnogo razloga ali eto, navela sam samo neke od njih zbog čega sam ja na kraju obolila od depresije. Često mjenjam raspoloženje.. U jednom trenutku sam sretna, a u drugom sam već na dnu.. na samome dnu i osječam kako me to dno polako ubija. Kako sam navela, samoozljeđujem se.. već godinama.. zadnjih godinu dana stalno mislim na samoubojstvo..ćak sam i pokušala nekoliko puta.. osječam se grozno, odbačeno, tužno, jadno, iskorišteno, nesretno....Ta moja depresija me polako ubija... polako ali sigurno..tako kažu u narodu.. večina ljudi ne shvača problem koji donosi bolest zvana depresija. Ja ovdje ne pišem o izmišljenim depresijama, tj. o onome kada nam se nešto ružno dogodilo i sada smo mi pali u depresiju. Ne, ja govorim o bolesti zvana depresija koja je tu bez obzira dali nam se dogodilo nešto lijepo li ružno. Ona je naš suputnik u životu i..nažalost trebamo se boriti protiv nje. Za pomoć nam služe lijekovi..koji navodno podižu raspoloženje. Ma ništa to ne utječe na moje raspoloženje. Kažu da je ključ dobrog rasploženja dobro društvo... koje ja nemam... pisati ću i o tome.. ali depresija... na to treba gledati ozbiljno.. ona postaje sve češći problem današnjice i treba takvim osobama znati pristupiti. To ne može shvatiti onaj tko to nije nikada prošao ili nema blisku osobu koja to prolazi...Napisala sam na svom drugom blogu da se depresija često naziva i TIHIM UBOJICOM, što ona zapravo i je... Upravo ona je ta koja dovodi do samoubojstva i drugih stvari...Na mojem drugom blogu imate što sam skinula o depresiji sa nekih web stranica..a ja za depresiju mogu reći samo da je ona sve veći i sve češći problem današnjice. Sve više mladih boluje od depresije. Takve osobe se po izgledu ne izdvajaju reviše od drugih osoba, ali izdvajaju se po onome što imaju unutra..ili bolje da kažem što vlada njihovim duhom i tijelom. Nitko vam sigurno neće prići na ulici i reći: Ćuj, ja bolujem od depresije, samo da znaš... ne.. večina ljudi o tome šuti, večini je to još smiješno.. Ja kada sam izjavila nekim osobama da bolujem od depresije oni su se opalili smijati kao da sam im ispričala neki vic... takve osobe smatram djetinjastima i glupima. Nisu ljdui bezveze rekli da je depresija tihi ubojica, rekli su to sa razlogom...taj razlog mora svatko sam otkiriti.. Ja sam rekla što ja mislim, ašto je netko u povijesti za depresiju rekao tako.. a ako malo više razmišljate o tim riječima TIHI UBOJICA, shvatiti ćete o čemu vam ja to pričam...I ja se borim protiv depresije.. ne odustajem.. Teško je, sada sam opet u nekom depresivnom razdoblju, buiti, meni je svaki dan depresivan, ali ovih dana mi je teško... ali nadam se da će biti bolje... i znam... I WILL SURVIVE! |
moje drugo svjedočanstvo: OVISNOSTI
....................  Imala sam ih mnogo u životu, imam ih i sada...ali pod pojmom ovisnost ne mislim na drogu, alkohol i cigarete... mislim na neke duge stvari. Svi smo mi ovisni o nečemu ili pak nekomu.. Dakle da počnem.. ja, ja sam ovisna o tome da sama sebi nanosim bol..o rezanju vlastitog tijela.. to kod mene traje već godinama, trenutno nemam posjekotinu nijednu veću, ali danas sam htjela opet... htjela sam opet zarezat nešto nožem ili pak šestarom..nisam..ali dan još nije gotov.. Nekad sam bila ovisna o vježbanju, izgladnjavanju...ako se to može nazvati ovisnošću..ovisan možeš biti o hrani kada pretjeruješ u njoj.. ja sam radila suprotno. Ubiti, bila sam na liječničkod dijeti koja je bila takva kakva je bila da sam jela npr. jednu šnitu kruha po anu što i značilo da sam ju trebala podjeliti na 3 djela..na doručak, ručak i večeru.. Postala sam anoreksična.. izvukla sam se iz toga..sada imam viška kila..neko vrijeme sam išla prema bulimiji..ali nisam došla do toga.. neki dan sam išla namjerno povračati..ovisna sam o tome da omršavim.. ne uspjeva mi pa se bojim da ću se vratiti na stari put..na ani i miju.. ovisna sam o mobitelu.. stalo moram gledati dali mi je stigla nova poruka, stalno je uz mene.. ovisna sam o.. ne znam ni sama.. o puno toga sam ovisna..ali to nije sad ni bitno.. šta je zapravo ovisnost? Zašto su ljudi ovisni o nekim stvarima? Pa ovisnost je prije svega neprestana želja tj, potreba za nečim ili nekim. Ali sve to stvar psihe...Netko je o nečemu ovisan, ja o ovome, netko o cigaretama, alkoholu, drogi...netko o drugim ljudima.. a sada.. htlea bih spomenuti još jednu moju ovisnost koju sam preskočila.. tablete.. ovisna sam o tabletama.. previše su mi ih davali da pijem.. jednostavno.. znam dosta puta pretjerati s njim.. i znam dosta osoba koje to rade..I možete o meni misliti šta god hočete, možete me vrijeđati kako god hočete, ali ja sam ja.. takva sam kakva sam... netko me može prihvatiti, netko ne.. ja sam ovisna o lošim stvarima.. teško se odreći toga..odreći se stvari o kojima si ovisan.. ali ovisnost moramo shvatiti kao problem današnjice i pomiriti se sami sa sobom da smo OVISNI o nečemu ili, ponavljam, nekomu... Trebamo sami prepoznati o čemu smo ovisni i pokušati sa odvikavanjem od toga... barem pokušati... i ja pokušavam...mislim da je prvi korak već poduzet.. to što sam uopće priznala da sam OVISNA... u svakom slučaju, ponavljam... I WILL SURVIVE! |
moje prvo svjedočanstvo: SMRT VOLJENIH OSOBA
|
Dakle, već sam navela da ću ovdje pisati općenito o problemima, o stvarima kroz koje sam prošla, zbog kojih se možda kajem, možda se ne kajem..ali u svakom slučaju te stvari, problemi, ljudi i situacije su me učinile jačom osobom. Prvi post posvečujem voljenim osobama koje su mrtve sada... Dakle, da počnem.. Prvo bih spomenula svog oca.. poginuo je u ratu.. još nisu pronašli njegove posmrtne ostatke, a i ja ga se ne sječam jer sam imala samo 2 godine kada je izbio rat...Gledam ga na slikama, slušam priče o njemu. Često mi ljudi govore da sam ista kao on, da imamo jako puno toga zajedničkog... ne sječam ga se, ali osječam jaku povezanost..Volim ga, ipak mi je otac. Volim ga više od svih, pa ćak i od vlastite majke koja je živa. Ne sječam ga se, ali ipak ga volim... Dalje, spomenula bih smrt mojeg prijatelja..ili bolje da kažem poznanika.. To je bilo prije nekoliko godina.. Nisam ga dobro poznavala, ali voljela sam pričati s njime.. on se objesio.. ne želim puno pisati o njemu... žao mi je što nisam bila taj dan uz njega, možda bi danas bio živ još... Dalje, moj bivši dečko... upucao se.. bio je narkoman... na heroinu..alkoholičar...i diler.. ali voljela sam ga jer je bio dobar kao osoba. Možda se i nije činio takvim ali.. sječam se kada sam ga vidjela 1 mjesec prije nego se ubio, kada mi je pružio ruku... sav blijed..dao mi je svoju sliku.. nikada neću zaboraviti taj trenutak.. ali mrtav je i... teško je... Ovo su samo neke od osoba do kojih mi je full jako stalo i koje su sada... mrtve.. Kako je ta njihova smrt utjecala na mene? Jesam li ja postala snažnija i bolja osoba? Ne znam... često i sama pomišljam na samoubojstvo, dođu mi teši trenuci.. poslje ću pisati o svemu tome... Koliko god izgledam hrebra iz vana, toliko sam slaba iznutra.. Njihova smrt je jako utjecala na mene, noćima, tj. godinama već plačem zbog njih... zbog dragih i voljenih osoba koje sam izgubila. Često sam krivila sebe zbog svega.. Jesam li ja stvarno kriva za njihovu smrt? ne znam.. teško je, jako je teško, ali život ide dalje.. I možda ljudi ne shvačaju pravu smisao riječi SMRT, SAMOUBOJSTVO, UBOJSTVO...ponekad i nismo svijesni da su takve osobe oko nas...jedan dan su tu s nama, smiju se, zajedno se veselimo..a već drugi dan ih gledamo u crnom sanduku, mrtve... stavljamo cvijeće na njihoive grobove, gledamo kako sanduk ide 2 metra pod zemlju...i plačemo.. A čemu suze? Sada je prekasno..kasno je... te osobe koje se ubiju kao i ova moja dva prijatelja imaju svoje razloge...možda ih nismo ni gledali, a onda plačemo.. Glumimo neku žalost..glumimo da nam je žao a već sutra se smijemo... Smrt nije smiješna, jako je tužno izgubiti nekoga do koga ti je slalo..to boli... i smrt... smrt je za neke početak novog života..za neke riješenje briga...za mene.. za mene sve to skupa...i teško mi je, ali život ide dalje... i kako sam naziv bloga kaže.. I WILL SURVIVE! |
